Novorođenče, taj mali čovek je najlepše, ali i najnezaštićenije i najbespomoćnije stvorenje u prirodi. Da bi poraslo i sazrelo potrebni su mu, ne samo adekvatna ishrana i telesna nega, nego i drugi podsticaji kao što su zaštita, nežnost , stimulacija i to davanjem ljubavi.
Naravno, majka je kraljica detinjstva svakoga od nas, ali očeva podrška je neprikosnovena za emocionalnu stabilnost. Pažljiv tata i muž pomaže bebi i majci još tokom trudnoće, a posle porođaja se aktivno, sa ljubavlju, uključuje u život svoje porodice i daje osećaj sigurnosti i zaštite svojoj porodici.
U početku, novorođenče se nalazi u takozvanoj autističnoj fazi. Ono je egocentrično, i reaguje samo one doživljaje koje oseća na svom telu. Već od drugog meseca, ono primećuje okolinu i stvara prve socijalne kontakte, prvenstveno sa majkom, smešeći joj se. Ona čvrsta veza bebe i mame u stomaku, preko posteljice, sada se nastavlja preko dojke. To nije samo potreba za hranom, već potreba za dodirom, smeškom, blizinom, ljubavlju. To je faza simbioze majke i deteta.
Oko desetog meseca dete je već prava mala individua i prelazi u fazu separacije, kada postaje manje vezano za majku, jer mnogo toga može učiniti samo. Ali, njegova neodlučnost i vezanost je i dalje velika za majku, te se javljaju u njemu unutrašnji sukobi, što prepoznajemo kao fazu negativizma. Tada se dete prvi put susreće i sa zabranama ne, ne smeš, ne možeš i samo počinje da koristi iste reči.
Oko osamnaestog meseca, dete se još više osamostaljuje, ali je još uvek u nedoumici da li da ostane vezano sa majkom, ili da postane svoj te reaguje prkosom i negativizmom (faza prkosa). Psihičku stabilnost deca stiču kroz majčinu ljubav i ljubav svoje okoline, te tako stabilni lakše prolaze kroz faze odvajanja od majke , koja se polako vraća svojim profesionalnim obavezama.
Krajem druge i početkom treće godine dete je steklo i higijenske navike (kontroliše akt defekacije i mokrenja), te i to doprinosi njegovom samopouzdanju. Tada je već i spremno da pođe u vrtić, jer je sigurno u bezuslovnu ljubav svoje mame i svog tate.
Tada se dete sreće i sa spoznajom različitosti polnih organa mame i tate, sa rođenjem braće, sestara, novim poznanstvima, sa različitim strahovima. Nije svejedno tom malom čoveku. Ali, skladan brak roditelja, posvećenost vaspitanju i gajenje realnog, prirodnog pogleda na život u svim njegovim oblicima, prožeto ljubavlju i pažnjom, stvoriće zdrav odnos deteta prema okolini, životu i samom sebi.
Pomozite mu da voli život, druge ljude i sebe. Naučite ga da nije centar svemira ali da je sjajna planeta u svom sazvežđu.
Dr Slavica Veselinović, pedijatar, homeopata