6 načina da podelimo obaveze sa partnerom
U vreme kada sam dobila svog prvog sina u 42. godini,
gledala sam kako većina mojih prijatelja postaju roditelji. Takođe sam posmatrala
kako vode bitku sa svojim supružnicima oko brige o deci i kućnim poslovima, ko radi
više, ko je šta uradio pogrešno, a ko ne radi dovoljno. Bila sam zahvalna što smo
moj suprug i ja oduvek imali sličan stav o kućnim poslovima, pranju veša i slično
- svako je radio ono što je trebalo da se uradi s tim da je jedno od nas je progledalo
kroz prste ako je drugi bio posebno zauzet, umoran ili bolestan.

Naravno, s vremena na vreme jedan od nas može osetiti
kao da vuče više tereta nego što bismo voleli, ali se stvari brzo same isprave.
Isto se dešava i sa našim obavezama oko roditeljskih obaveza. Mi smo dostigli nivo
roditeljske (i partnerske) jednakosti koju su mnogi prijatelji komentarisali. Kako
smo to postigli?
1. Ne vodimo evidenciju ko radi više. On radi koliko može, ja radim koliko mogu.
Za mene, ravnopravno partnerstvo znači raditi onoliko
koliko je svako od nas sposoban da uradi. Moj muž radi sa punim radnim vremenom
posao van kuće, ja radim puno radno vreme kao freelance pisac sa više fleksibilnosti
u svom rasporedu. Tako da, ja ću biti ona koja vodi decu do i od škole, upravljam
jutarnjim i popodnevnim aktivnostima i obično pravim, ili barem započnem, večeru.
Ali, moj muž padne na nos kada dođe kući, žonglira brigu o deci i dužnosti u domaćinstvu
pre nego što se čak i presvuče. On radi onoliko koliko može; ja radim koliko mogu
i na kraju dana, skoro sve bude urađeno.

Dečiji
šator
2. Zadovoljni smo kada neko od nas uradi nešto na drugačiji način.
Vidim da ovaj problem postoji kod drugih parova - on
radi stvari na jedan način, koji nije način na koji ona preferira, i umesto da ga
ostavi na miru, ona ide za njim i ispravlja. Ovo rezultira time da za jedan zadatak
treba duplo više vremena, jer su ga oboje odradili, i on oseća kao da na prvom mestu
nije trebalo da gubi svoje vreme radeći ga. Nisam želela da budem mama koja je na
dužnosti i kad je tata tu, tako da se nikad nisam držala strogih "pravila" o tome
kako stvari moraju da se urade. Niko od nas nije izričit oko većine aspekata kućnih
poslova i brige o deci i u procesu prihvatanja međusobnih razlika takođe učimo našu
decu da postoji više načina da se stvari urade.
3. Radimo ono što jedno od nas ne želi da uradi, ali se ne iskorišćavamo međusobno.
Ne bih mogla da vam kažem kada je moj muž poslednji
put obrisao prašinu. Ja iskreno mislim da on ni ne vidi prašinu. Umesto da se žalim
zbog toga, ja je brišem. Isto tako, drago mi je da pomaže oko pranja i sušenja veša
i promene posteljine. Niko od nas se ne žali na ono što onaj drugi ne uradi. Mi
samo radimo ono što treba da se uradi i idemo dalje.

Štipaljke za veš u boji sa korpicom
4. Kada nekome od nas treba odmor od dece, mi ga uzmemo. Uzimanje tih preko
potrebnih malih odmora čini nas boljim roditeljima i partnerima.
Priznaću da sam ovo obično ja, pogotovo nakon duge nedelje
celodnevne brige o deci. Kada dođe subota, spremna sam da spavam do 9. i pustim
mog muža da pripremi doručak (i on to radi i to je divno). Ali on ima svoje momente,
takođe. Moj muž je obično onaj roditelj koji odlazi do dece ukoliko se probude u
pola noći, pa posle dve ili tri takve noći u nedelji, ja pokupim decu i odvedem
ih na nekoliko sati tokom vikenda, tako da može da odrema ili samo malo uživa u
tišini. Svima nama je potreban mali odmor od roditeljstva i prepoznajući to u nama
je bilo vrlo važno za nas. Uzimajući te preko potrebne trenutke odmora nas čini
boljim roditeljima i partnerima.

Svetleći
ljubimci
5. Kada jednom od nas treba pomoć, tražimo je.
Bilo da je neko od nas preuzeo obavezu, započeo pripremanje
večere ili deci da pripremi ručak za poneti, ako je to nešto za šta nam je potrebna
pomoć´, ili treba drugi da uradi, samo pitamo. Priznajem, ovo je uvek bilo teško
za mene. Ja sam veoma nezavisna i imam "mora sve da se uradi" stav, veoma često.
Ali kada uhvatim sebe da se premišljam oko nečega što je moj muž mogao lako uraditi
(da je znao da je trebalo da se uradi), shvatam da mogu samo sebe da krivim.

Chef
Dini
6. Ako oboje osećamo da nam je svega preko glave, radimo samo ono što mora da
se uradi i ostavljamo ostalo.
Postoje dani kada nijedno od nas ne može više da radi,
a i dalje postoje stvari koje su ostale nedovršene. Deca ne izlaze iz svojih pidžama
celi dan, večera je kombinacija ostataka hrane za koju možemo naći snage da je podgrejemo
(ili pica), kuća je nesređena, a mi samo odmaramo dan ili dva dok se ne naspavamo
ili ponovo pokrenemo i to uspeva. Deca su zdrava i srećna, roditelji su srećni i
ne prepiru se oko poslova ili brige o deci i život je dobar, čak i ako je malo više
nereda, nego što je uobičajeno.

Vac
n Pack